„Eh da je bar ljeto“-sa zabrinutošću pomisli Jablanko.

Uzeo je starinski kofer sa nešto svojih sitnica. Plava domska pidžama, nešto donjeg veša,  dvije košulje, vojničko ćebe, kašika, nož s polomljenom drškom, komad svijeće, šibica i komad hljeba kojeg je uzeo od ručka krišom. Novca nije imao. Nije imao kud. Ali ni nazad nije htio.

Dok je hodao mrak je svojim plaštom pokrio visove prekrivene snijegom. Već su se ponegdje nazirala svjetla u kućama pored puta.

Strah ga je polako obuzimao. Čuo je svoje srce dok ubrzano lupa.

„Tam, Tam, Tam“-dobovalo je mlado srce Jablankovo.

„Tam, ta ta tam, tam ta ta tam“- muzika je parala uši Jagodi.

Salve sirovog smijeha, smjenjivale su se sa oštrim komandama praćenih psovkama Šemse međedara.

„Igraj mala nemoj stati pa će tebi Šemso dati,  koru kruva i šaku buva“-u trenu je Šemso nesuvislim pjesmicama palio raspomamljenu masu oko sebe. Radio je to već godinama.

Međede su držali i njegovi stari, a i on je  nastavio istim putem.

Zanimanje ljudi za plesom stare medvjedice krvavog nosa, penjanje uz drveni stub bivalo je sve manje. Ali zato je nagomilani bijes Šemsin bivao sve veći, a sa njim i batine.

Jagoda medvjedica godinama je bila vlasništvo porodice. Nedavno je ostala bez mužjaka koga je Šemso pretukao na smrt. Imala je malo meče. Činila je sve što je Šemsi bahatom pijancu padalo na pamet samo da on ne bi iskaljivao svoj bijes na njemu.

Pila je pivo iz flaše, pušila nekakve cigarete, plesala na zadnjim nogama, pravila salto , samo da joj meče ne dira.

Šemso je danas popio više nego inače. Teturao je oko Jagode, malo malo dugačkim okovanim štapom tukao je po okrvavljenoj njušci.

Jagoda je trpila i krajičkom oka pazeći da Šemso ne ulovi njen pogled posmatrala je malo meče, nesvjesno života pred njim što ga čeka. On je još bezbrižno posmatrao nerazumljivu igru Šemse i Jagode. Ponekad oponašajući Jagodu, ponekad Šemsu.

Sve je to podgrijavalo atmosferu.

Jagoda se plašila za svoje mladunče. Znala je da će doći čas kad će da osjeti bezrazložni bijes Šemsin.

Prvi sumrak završio je Šemsin performans kad su ljudi počeli polakoda se razilaze ostavljajući slab bakšiš u masnom šeširu kojim je išao između posmatrača.

„Pih, ni za jednu večeru nema“-bijesnim pogledom gledao je čas u šešir, čas u Jagodu. Jagoda je predosjećala nastavak večeri.

Svratio je u prvu trgovinu, kupio flašu alkohola, odmah je otvorio. Povukao dobar gutljaj bijesno se stresao i zagalamio.

„Zapamtićeš ovo veče kunem ti se“-upućivao je prijetnje medvjedici ne pogledajući u nju, navijajući novi gutljaj.

Uskim seoskim putem Šemso, medvjedica Jagoda i malo meče laganim korakom su utonuli u mrak. Šemso je dobro poznavao ove krajeve. Znao je pojatu gdje će moći prenoćiti.

„Tam, tam, tam“- kucalo je srce u Jablanka dok se približavao usmljenoj pojati. Nadao se da će unutra pronaći sijena da bi mogao zanoćiti. Bojao se ali nije bilo drugog izlaza. Nikoga nije znao gdje bi mogao potražiti prenoćište.

„Tam,tam, tam, tam,…“ludim ritmom je lupalo srce koje je Jablanko čuo kao nika do sad.

Oprezno je odgurnuo vrata, sačekao tren, očekujući nekakav odgovor. Kad ga nije dobio utaonuo je u mrkli mrak usamljenje pojate. U mraku je u jednom ćošku napipao manju hrpu sijena. Rukama je namjestio „posteljinu“, uzeo vojničko ćebe, umotao se u njega i sklupčao se u mali nepravilni krug. Nabacao je malo sijena po sebi i ćebetu ne bi li mu bilo toplije.

Kroz rasušene daske u daljini je nazirao svjetla. Nedostajala mu je topla peć, treperavo svijetlo. Mnogo šta mu je nedostajalo ove noći.

„Ta tam ta tam tam ta tam“-doboš Šemsin parao je noć.

„Igraj mala na colove, daću kola i volove……“-salijevao je Šemso iznova jeftini alkohol u promuklo grlo i zatim bi nastavljao pjevati .

„Ti si kriva, ti si kriva“-ponavljao je riječi upućene medvjedici ne gledajući u nju.

Jagoda je isuviše dobro shvatala negove riječi i prijetnje. Utjeha joj je jedino bilo mlado meče. Ipak bila je zabrinuta za njega. Šta ga čeka. Pred očima joj je još dolazila slika dok je Šemso u bijesu na mrtvo prebio Miška. Ogromnog dobroćudnog medvjeda koji mu je godinama kruh zarađivao.

„Tam,tam, ta, ta tam ta ta tam tam ta“-stapalo se u noći.

Jablanko je zadrijemao, malo se zgrijao i zaspao. Bojao se. Ali bio je sretan. Navukao je pletenu šarenu kapu sa kićankom još više na glavu, ušuškao se i utonuo u san.

Sanjao je toplu sobu, toplu večeru. Sanjao je sjajnu zvijezdu sa jelke iz robne kuće.

Sanjao je dan kad su iz grada posjetili njegov dom. Sanjao je tople ruke dok mu na glavu stavljaju pletenu kapu. Kićanka pred njegovim očimakao da je plesala, rasla sve više , dok nije postala Snješko Bijelić što ga je štipao za tabane. Trgnuo se.

Nije znao koliko je spavao. Hladnoća ga je razbudila. Nije nigdje nazirao svjetla u noći pa je zaključio da je ponoć prošla.

„Tam, tam ta ta tam ta ta“-odzvanjalo je tihom noći.

„Šta je sad?“- skočio je Jablanko Grotnić.

U daljini se čuo doboš, nekakvo mumlanje, galama i promuklo pjevanje.

Jablanko se sav upeo da čuje šta se događa. Buka i galama se približavala.

„Pa neće sad valjda ovamo?“-paničano se uspremetao Jablanko.

Nakon nekoliko minuta galama je bila nadomak pojate.

Jasno je razaznavao čovječiji glas, koji je promuklo pjevao neke nesuvisle pjesme, i nekakvo tiho mumlanje. Pomislio je da su to neki čovjek i pas. Strah je paralisao njegove misli.

Otvoriše se vrata. Ogromna crna silueta banula je u pojatu. Nešto veliko skliznulo je u pojatu.

Jablanko je vrisnuo. Uplašena Jagoda zamumlala je i sama uplašena pojurila na vrata. Na vratima je naletjela na Šemsu. Oborila ga na zemlju. Šemso i sam iznenađen brzo skoči, uhvati medvjedicu, udari je štapom par puta da je umiri.

Nevoljno medvjedica i meče uđoše u pojatu. Iza njih je teturao Šemsu.

Jablanko je uplašen drhtao dok je mala povorka ulazila.

„Ko si ti?“.hrapavim glasom uputi Šemso pitanje neznancu u pojati.

„Ja sam Jablanko, a ko ste vi?“-uplašeno odgovori i upita Jablanko.

„Neki klinac“-kao da se obrati medvjedici.

„Mi smo putujući zabavljači, šta radiš ovdje sam u noći.“-nastavi Šemso.

„Tražim svoj put“-sad već mirnijim glasom odgovori Jablanko.

„Na lošem si putu, ako ga ovdje tražiš. Nam su poznati svi putevi u ovom kraju. Ovdje nema dobrog puta“

„Ipak, ja sam tek počeo da ga tražim. Siguran sam da postoje bolji putevi od onih na koijma sam bio“

Šemso iz nekakvog zelenog ranca izvadi, fenjer upali ga i slabašna svjetlost konačno upozna aktere ovog dijaloga.

Jablanko nije skidao pogled sa medvjeda. Bilo ga je strah, ali bilo mu je nekako žao tih naizgled  putujućih umjetnika.

Šemso iz ranca izvadi neki bajati hljeb baci ga medvjedima, uze jedan svježiji komad za sebe i tek nešto malo preostalog alkohola. Jablanko je njih gledajući takođe ogladnio, ali nije posegnuo za komadom hljeba iz kofera. Pred njim je bio dan pun neizvjesnosti.

Medvjedi su se skupili u klupko i činilo se da spavaju. Jablanko im je na tren zavidio. Zavidio na toplom krznu.

„Bojiš li se katkad medvjeda“-upita Jablanko Šemsu.

„Ni ja nisam htio ovim putem, ali valjda je bilo tako zapisano. Moji su roditelji stalno mijenjali mjesta, putovali od vašara do vašara, od varoši do varoši, od palanke do palanke. Nije bilo uslova da se školujem. Ja sam oduvijek bio Rom međedar. Naravno da sam se bojao medvjeda oduvijek, ali sam strah počeo liječiti alkoholom, stalnim batinanjem, pa smo došli u situaciju da su se oni bojali mene, a ja njih ali ja sam alkoholom strah pobijeđivao, a njima je preostala zavisnost od mene. Za drugačiji život oni ne znaju.“-odgovori detaljno Šemso.

„Šta će jednog dana biti sa njima?-nastavi Jablanko sa pitanjima.

„Ne znam, ne znam ni šta će biti sa mnom. Ne znam koji će mi konak zadnji biti, ko će mene pokopati. Za njih ništa dobro ne mogu predvidjeti. Nasljednika nemam, a oni bi u šumi ostali gladni. Ovim poslom niko se više i ne bavi. Nema tu kruha više.“-završi Šemso iskapi ono malo alkohola što je u flaši ostalo.

Jagoda, umorna stara medvjedica, osjećala je neobjašnjivu slabost kao nikad do sad. Još jače se priljubila mladom mečetu koje je bezbrižno spavalo. Kroz glavu su joj promicali svi oni prašnjavi putevi, svi oni sjajni i nakićeni vašari, sva poniženja i batine. Osjećala je kako se zvjezdano nebo lagano spušta, kako svojim teretom pritišće umorno obamrlo tijelo. Svaka masnica je boljela, svaka uvreda pekla. Hladna karika provučena kroz nos naglo je rasla, hladila se nekako prebrzo. Zamućeni pogled kroz kariku zaustavio se na mečetu. Suza u oku zaleđena osta neiskazana. Jagoda je svoj put završila.

Jablanka probudi dodir vlažnog jezika na licu. Trgnuo se. Nad njim stajalo je meče, kao da ga je željalo probuditi i povesti. Ustao je. Stara medvjedica je ležala , a nedaleko od nje i Šemso je ležao u nekakvom čudnom položaju.

Jablanko je oprezno prišao Šemsi. Pokušao je da ga probudi. Staklasti pogled uplašio ga je koliko i hladnoća njegovih ruku. Šemso je bio mrtav. Pronašao je svoj posljednji konak. Jablanko se uplašio. Bezuspješno je dozivao starog, surovog i na smrt uplašenog međedara Šemsu. Pogledao je na medvjedicu. Bilo mu je sumnjivo njeno mirno ležanje dok je meče skakalo oko nje i pokušavalo da joj privuče svoju pažnju.

Jablanko se uplašio. Oprezno je prišao medvjedici. Pogled iz blizine jasno mu je ukazivao na smrt medvjedice Jagode.

Jablanko je prišao mladom mečetu, skinuo je svoj šal obmotao ga oko njegovog vrata. Zagrlio ga jako. Meko toplo krzno uzbuđeno je disalo dok je Jablanko jecao, gušeći se u suzama. Bio je uplašen. Nije znao šta da radi.

„ E moj jadniče. Isti ko što sam i sam. Nejaki i slabi obojica. Šta da radimo? Ljudi ti nisu ništa dobro donijeli, a ni u šumu ne možeš, a ja na svijet došao bez ljubavi, od ljudi bježim. Nas dva na ovom svijetu nemamo ništa osim tuge i muke zajedničke. Hajdemo“-usta i pođe ka svom koferu.

Na brzinu pokupi stvari u kofer i uputi se ka izlazu. Za njim je meče gledalo, dugo i neodlučno. Osvrnu se na majku Jagodu, okrenu prema izlazi i potrča za Jablankom.

Dva mlada i nejaka bića, djelovala su nestvarno u rano januarsko jutro. Prst sudbine ili šta spojio je dva svijeta, dva života i jednu muku u tek jedan neobični performans tragova u snijegu.

Pozdravlja Vas mandrak72, savjesni čitač tragova, tumač slabih i nejakih.

Putevi čovječiji su nevjerovatni. Ponekad nas tako odvedu na mjesta o kojima nismo ni sanjali. Mene je 95-te godine put doveo u grad Sombor. Iz jedne krajnosti doveden sam u drugu. U miru kasarne upoznavao sam ljude koji će mi naredni period biti glavno društvo.

Bilo je tu momaka širom bivše Juge, iz Šibenika, Knina, Leskovca, Beograda, Banja Luke, Sarajeva i …..

Period adaptacije išao je jako brzo. Upoznao sam sve te ljude i brže nego što je to normalno. Različita iskustva i sudbine ispunjavale su našu vojničku sobu do dugo u noć. Većina tih mladih ljudi najviše je voljela da tama ispuni sobu kako bi se okuražili da ispričaju svoju muku.

Naravno nismo svi isti dok pričamo o sebi. Po boji glasa vrlo lako se moglo količina tuge, boli tih madih ljudi koji su došli sa prostora bivše BiH i RH-e.

Jedan momak koga smo zvali Blani, došao je iz Bihaća. Zbog ratnih dešavanja njegova porodica imala je čak tri adrese, sve privremene nijednu stalnu. Zbog nesigurnosti u njegovom glasu i zbog mijenjanja intenziteta i boje glasa bio sam siguran da njemu sve najteže pada. Kad bih osjetio da pitanja suviše daleko idu, da prekinem njegovu muku, zamolio bih ih da je vrijeme spavanja, da ćemo sutra nastaviti.

Drugi dan mi je prišao, zamolio da malo prošetamo. „Hvala“-reče on. Dok smo se vraćali sa večere kroz par rečenica sam saznao još ponešto o njemu.

„Sačekaj,samo da zapalim jednu“, stade on izvadi cigarete iz džepa i ponudi me iako je znao da sam nepušač. Po zgužvanoj kutiji naslutio sam da on uopšte nije pušač. Nervozno je zapalio cigaru, povukao par dimova i započeo dalju priču.

„Nije meni toliko žao Bihaća i kuće. Žao mi je moga đeda iz Like, one ljepote od zemlje, žao mi konja“. Nastavi on tako priču o đedu, poljima i konjima. Iz njegove priče slikane ponekad uzdasima, ponekad odsutnim pogledom, a najčešće dugom tišinom bujala je sjeta. Slušao sam i mogu reći da sam suzdržavao suze.

Pred očima sam vidio pokošene livade, ogromne lipe i hrastove međaše. Slika njegovog đeda izronila je ispred mene kao da sam čovjeka poznavao sto godina. Stariji čovjek, malo usporena hoda u tamno sivim pantalonama koji su padalli preko opanaka obuvenih na čvornovatu golu nogu i možda mrvicu previše stegnutim kožnim kajišem u pojasu još sa odsluženja vojnog roka. Kao snijeg bijela košulja zavrnutih dugih rukava sa otkopčanim dugmadima ispod kojih se vidjela potkošulja. Iz džepa mu je virila pamučna maramica kojom je malo-malo brisao kapiljice znoja sa čela koje su ga pekle za oči . Na glavi kapa šilterica, malo više zabačenom na potiljak dok mu je pramen sijede kose nemirno je stršao na blagom vjetriću koji se vragolasto zavlačio kroz rukave i blago škakiljao izazivajući onu blago lagodnu jezu.

„Blani poitaj, sad će baba ručak da donese“-požurivao je Đed svog srcu najbližeg unuka.

„Ma ostavi sad te konje, vrag ih odnio, samo im stavi zobenice da malo predahnu“-više kao za sebe otpuhnu đed.

Plavkosi Blani, krupna delija žurno je ugađao konnjima. Dok im je navlačio zobenice, mekom suvom djetalinom brisao je znoj sa umornih konja. Dok ih je brisao, pjevušio je jednu staru Ličku pjesmu koju mu je đed godinama pjevušio pred spavanje.

Dva mrka dorata, nemirno su poigravali u mjestu nastojeći repom da rastjeravaju obade koji su na njih navalili dok su oni krupnim žutim zubima mljeli zob.Ogromna griva ko kosa djevojačka poskakivala bi kada bi naglo podizali glavu uznemireni napasnicima obadima. Krupne oči, prosto su se topile na pojavu Blanija. Između njih proradila je hemija još onog dana dok su još ždrebad bili, kad im je na malom dlanu donosio po kocku šećera, pa bi ih milovao po vratu i pričao mali plavokosi deran u kratkim pantalonama uvijek razbijenih koljena.

„Doro, moj dorate.Kad ti meni porasteš mi ćemo zajedno na mlin. Daće meni đedo sedlo reko mi je. Napunićemo pun džak pšenice pa izjutra rano na vodenicu. Baba će nam spremiti uštipaka za puta.“-titrao je Blani oko ždrebadi. Nakon što bi pojeli po kosku šećera, odmah bi počeli poskakivati i kao djeca trčati visoko podignta repa, naglo mijenjajući smjer kretanja.

Raslo je srce u Blanija dok je gledao svoje najvoljenije drugare kako odrastaju i svaki dan jačaju. Srce mu se cijepalo kad bi došlo vrijeme da se pođe u školu, kad bi ostavljao rodnu Liku i odlazio u Bihać. I oni kao da bi znali pa su krupnim očima dugo gledali kroz prozor štale dok on onako plavokos raščupane kose odlazi sa majkom i ocem stalno se obazirući.

Nije ni đedu bilo ništa lakše. Glumio je on hrabrost, ali bi u štali znao koju suzu pustiti.

„E đavole, đavole, ma pod kožu mi uđe“-sam je sebe tješio đed.

„Vidiš li ti moj Dorate moga unuka, prava delija“-još dugo bi đed pričao sa sobom dok je čistio i kidao štalu.

„Mojoj maloj upa trun, psuje Liku i Kordun, ujela je neka buba, stomak joj do zuba“-pjevušio bi đed još neko vrijeme.

„Hajde Blani već jednom evo baba ručak donijela, da se nešto prezalogaji pa da nastavimo dalje“-opet je đed dozivao Blanija.

U hladovini ispod lipe, baba je prostrla stolnjak u kojem je donijela hranu. Bijeli vezeni stolnjak na zelenoj travi. Velika pogača koju je baba sjekla, naslonivši je na sebe, i dijelila svakome po veliku krišku, još se pušila od topline. Aluminijski lonac pun kuvanog graha mirisao je i pozivao na feštu, a paradajz zelenkasto crven nije trebao bolju reklamu. Spremila je baba i pitu sa sirom za svoje mladiće kako ih je ona zvala.

Nakon obavljena ručka njih dvojica bi se nakratko opružili po travi, nastojeći skupiti snage da završe kupljenje sijena. Staklena flaša puna vode bila je popijena prije nego li se i rostika skinula sa nje.

Mala nakrivljena vodenica ispod vrbaka ispričala mi je još stotinu priča o Blaniju, đedu i konjima. Svaka je u srce pekla.

„Da mi se samo na tren vratiti u Liku, dao bih 10godina života“-završavao bi Blani svoju priču. Delija ko od brda odvaljen, a tako emotivan. Treperio mu je glas, zatim bi zaćutao i dugo gledao u aleju kestena. Opalo lišće žute boje kao da je pojačavalo muku.

„Hajdemo“-pozvah ga da krenemo put objekta.

Nije reagovao kao da me nije čuo. Nisam ni ja, ostali smo sjedeći. I ja sam mislio o svojoj kući.

Hladno decembarsko jutro. Sitni kao prašina snijeg šibao je u lice malu grupu vojnika na strojevoj obuci. Hladno jutro su parali bat čizama po komandi i reske komande kapetana Šlemera. Ravnica pred nama zabijelila je sa par centimetara snijega. Stajali smo u vrsti , gledali pred sebe i čekali komandu. „Volj-no“-komanada je zaparala kao nožem hladno jutro. Značilo je da možamo par minuta odmoriti, poneko i zapaliti.

Nakon otpozdrava kapetanu desi se nešto što niko nije očekivao. Moj Blani onako zabundan djelovao je još krupnijim te se još više izdvajao od svih nas. Zanjištao je kao mlad ždrijebac, te korakom kao da se propinje, zatopota vojničkim čizmama, te se dade u bjesomučan trk tako da je snijg prštao pod njegovim nogama. Njišteći, topotajući nogama kružio je oko nas po hladnoj Somborskoj ravnici i svima nama na lice uselio osmjeh. Meni je to bilo više od toga. Glasan smijeh parao je nabo na svaku bravuru kojom je on oponašao Dorata. Priključiše mu se još dvojica ili trojica. I ja sam živnuo. Oko nas je sve prštalo. Trajalo je možda minut-dva, a činilo mi se da je trajalo vječnost.

Onako zajapuren, stao je i on, vidjevši da svi uživamo, nasmijao se. Kapetan Šlemer koji je takođe uživao u ovom neobičnom performansu odmahivao je glavom i nakon par minuta ponovo komandom „Zbor“-pozvao nas u vrstu.

„Blani, šta ti bi jutros“-malo kroz šalu, malo kroz zbunjenost upita ga kapetan.

„Gospodine kapetane, došlo mi.“-u dahu odgovori Blani.

Taj događaj popravio nam je raspoloženje na obuci. Blani kao da je skinuo neki teret sa duše. Vjerujem da je većina mislila da je to njegova nova ludost. Ali ja sam znao šta je posrijedi. Nije mi trebao ništa objašnjavati. Bilo mi je jasno.

Za večerom dok smo sjedili u pogledu sam mu vidio da je sretan, čak mi se čini da je to bio posjet njegovoj Lici. Njegov lični posjet. Nisam ga ništa pitao. Nije mi ništa ni rekao.

Vraćajući se na taj događaj sa distance od 13 godina mnoge stvari su mi jasnije. Kad nije mogao u Liku toga dana, kad nije mogao da sve nas povede tamo, on je Liku doveo ravno nama. Doveo je sve ono što voli. Nije ga bilo stid pokazati emociju. Toliko jake nisam nigdje do tad primjetio. I sad kad se sjetim svega toga nasmijem se, a pred očima mi zaigraju konji vrani, snijeg, rasuta slama i varnice snijega pod kopitama.

Ide jesen, a za njom i zima. Vatromet emocija tinja u svima nama. Kad osjetite da je vrijema, kad osjetite da je mjesto, pokažite ih svima. Niko se neće rugati, bićete još samo jači i bolji.

Sa poligona duše, ušća svih emocija sve Vas pozdravlja mandrak72 dopisnik svega onog u nama što čeka svjetlost dana novog jutra.

Ovdje živim već pedesetak godina. Mogu reći lijep je to period. Ovdje sam dospio sasvim slučajno. Mogao sam i na mnogo bolje mjesta da odem, ali eto nekako pogodilo se. Bilo jedno upražnjeno mjesto.

Moj stvaraoc, nije ni slutio gdje ću da završim, ustvari on i ne zna da ja postojim. Ustvari on nikad nije uspio da sazna da ja postojim.

Mnogo je volio život. Nije mu se dalo.

Volio je ljude. Nisu ga razumjeli.

Volio je samo jednu ženu. Ona nije mogla da zna za njega, ustvari nije nikad saznala za njega.

Bio je zaljubljen. Uzvraćeno mu nije.

Nije volio muziku. Svaka riječ kao nož u srce bila je.

Nije volio alkohol. Alkohol je naprosto volio njega, iz računa.

Mislim da je mene volio.

Bijeli papir, prigušeno svjetlo petrolejke, hladna soba. Gomila bola, ruka koja ne može da zaustavi bujicu patnje, puste elegije. Ruka koja svaku desetu misao zabilježi. Naizgled haotično, kao u bunilu.

Noć bez svitanja, jutro bez pitanja.

Dobro jutro, nazdravi mu tuberkuloza. Pusti je u svoj mali život, tek sam da ne bude.

Useli se u njega, u prostor oko njega. Sve bijaše spreno, čekao se samo taj čas. Pisao je sve nemoćniji. Pogled mutan. Često ne bi bio u stanju da prati srž romana kojeg je pisao.

Kazaljke na zidu bolno su opominjale na vrijeme koje više doći neće. Kao maratonac, davao je posljednje atome energije svjestan da na cilj stići neće.

I nije.

Prošao je porođajne muke. Stakasti pogled kroz prozor u noć. Našli su ga u sjedećem položaju,naslonjenog na nadlakticu. Na stolu naočare, vjerovatno spale, sa polupanim jednim staklom. Bajat hljeb. Hladan stan.

Nije se mnogo svijeta skupilo kod njega. Rodbine nije imao osim jednog dalekog nećaka, koji je došao da preuzme njegove stvari.

Iskrzan kofer. Britva za brijanje, polupane naočari, stara petrolejska lampa, kašika starinska i polomljeni nož, i požutjeli i izgužvani papir u svežnju. Posteljinu i nešto stare garderobe proslijedio je u crveni krst, mada se nisu nešto ovajdili.

Sreća u nesreći što je nećak poželio da sazna nešto o ujaku, o kojem se u njegovoj kući nije smjelo govoriti.

I tad sam ugledao svog prvog čitaoca. Taj dan sam roman postao.

Mnogo sam ljudi upoznao. Mnogi su me držali u rukama. Otvarali, prevrtali, čitali.

Obično im u oči gledam dok me čitaju. Tražim neku pohvalu za svog stvaraoca, autora.

Mnogo šta se pogledu može saznati.

Eto bila su jednom neka dva crna oka. Dva puta su iščitavali moje redove. U njima sam tugu spoznao. Suza slana na mene je pala. Još imam taj osjećaj. Kako joj je srce lupalo kad me je naslonila na grudi. Plakala je do dugo u noć.

Bilo je i onih sa blijedim pogledom, koji bi me otvorili, kao da traže neke slike, onda razočarani odlagali na prašnjavu policu.

Nisam mnogo volio one što svaki put ližu prste kad stranicu okreću. Evo još mi u grlu stoji, kad se sjetim.

O koliko sam se nekad radovao svakom izlasku. Ono uzbuđenje dok čekaš da u maloj toploj sobi upoznaš oči skojim ćeš emocije da dijeliš neko vrijeme. Bio sam mlad kao i svi Vi. Volio sam te izlaske.

Danas,mnogo manje izlazim, gotovo nikako. Dođu neki pogledaju iskrzane i moje stare korice, gotovo gadljivo, plašeći se da me dodirnu. Ipak još uvijek ima neko kome je bitna suština. Za njih živim ovaj život.

Sav moj život može da stane između ovih korica.

Mala je ovo biblioteka, ali topla. Nema tu neke gužve. Živim onako starački. Eto ja sam samo još jedan roman o kome bi se mogao roman napisati. Ali ja nisam taj. Na Vama je da sudite i pričate o meni u vremenima koja dolaze. Ja sam tek jedna životna priča.

Pozdravlja Vas mandrak72, Vaš sakupljač prašine, zagubljenih bisera i zaboravljenih života.

Živio je skromno sa suprugom Milom i četvoro male djece.

Nakon skromne večere svirao bi violinu svojoj porodici. Mnogo je volio da svira. Naravno i svi u familiji su to voljeli. Svirao je tako lijepo i nježno da se ponekad činilo da su kilometrima daleko. Toliko slikovito je putovo violinom da su se radovali svaki put kad bi on uzeo violinu.

Svirao je i ove noći. Dok je svirao mislio je o želji da ima bar jedan dan posla toliko da zaradi svima za poklone. Muzika je dugo u noć ispunjavala njihov mali skromni topli dom. Kad  su umorna dječica zaspala Blagoje je nastavio da svira za sebe, za svoje želje.

Nije znao da je iza ponoći zakoračio u svijet želja. Njegova želja prenešena muzikom bijaše zapisana u notes.

Dan uoči praznika bila je kao i svaka druga u njegovom radnom danu. Pogledom bi odlutao kroz prozor. Zabundane gospođe sa neobičnim šeširima promicale su noseći mašnicama ukrašene poklone.

“Ništa od mojih poklona”- mislio je Blagoje.

Ostavio je posao, uzeo violinu i zasvirao. U tom času u radnju je ušla jedna gospođa.

“Gospođo Nožinić, šta mogu učiniti za Vas”-upita je susretljivo, odlažući violinu.

“Zašto ste prestali svirati? Čula sam muziku i svratila da poslušam. Samo nastavite.

Blagoje uze violinu i nastavi. Nije mogao da ne pomisli na želju. Muzika je bila omamljujuća. Nakon što je završio gospođa Nožinić ga iznenadi.

“Molim Vas da mi popravite obuću. Znate snijeg je i nije dobro ako su noge mokre. Divno svirate, možda biste trebali da se posvetite muzici”-završi gospođa Nožinić.

Ostavi mu obuću i ode.

Blagoje je gledao u svu tu obuću koju mu je ostavila gospođa Nožinić. Pedeset pari obuće bilo je pred njim.

Obradovao se i navalio na posao. Radio je brzo, ali posao je bio ogroman. Sat je brzo proticao. Nije dizao pogleda. Noć je poklopila malu varoš. Ugasila se vatra u peći. Ruke su mu promrzle radeći. Nije osjetio bol.

Jedna kuća je do dugo u noć ostala budna. čekali su i čekali. Umor je savladao male glavice, koje su čekale Blagoja da im zasvira za laku noć.

Ali Blagoja nije bilo. radio je neumorno. Čarolija Novogodišnje noći izgubila je smisao.

Blagoje je stigao u rano jutro. Zaradio je toliko neophodan novac, ali poklone nije stigao da kupi. Sve je bilo zatvoreno. Bio je nemalo razočaran dok je išao kući.

S vrata su ga dočekale raširene dječije ručice. Bile su sretne što je došao. Za poklone nisu ni upitali. Bili su sretni što im se vratio. zamolili su ga da im odsvira nešto.

Malo se zbunio, htio je da im kaže za posao, za poklone, ali nije stigao. Uzeo je violinu u ruke. Ali nije išlo.

Pokušao je da objasni za gospođu Nožinić, za ogromni posao na njenim cipelama.

Gospođa Nožinić stonoga je bila prevelik zalogaj za nježne cvrčak Blagojeve ruke.

Sve su razumjeli. Razumio je i on. Čarolija Novogodišnje noći je svaki dan u nama. Nisu potrebni pokloni. Razumijevanje je najveći poklon. On ga je dobio.

Nije više mogao da svira, ali radost kad ga ugledaju na vratima bila je itekako veća.

“Moram drugi put razmisliti o željama prije nego je pomislim”-sjetno za sebe pomisli Blagoje.

Zbir, sabiranje vrijedi samo u situacijama kad nam se dugovi zbrajaju. Sabiranje tada funkcioniše itekako, za razliku od zbrajanja šta sve meni treba. Ne mogu da nađem jednačinu sa samo jednom nepoznatom koja bi izjednačila zbir mojih primanja sa zbirom najnužnijih potreba moje porodice.

Oduzimanje tako-tako. Oduzeli su mi borački dodatak, i kad sve to oduzmem od ono malo plate ostane razlika koja oduzima dah. Množenje je posebna priča. Na vjenčanju sveštenik reče meni i supruzi množite se ko….(iskreno zaboravio sam ko) , i naravno množismo se mnogo te se još uduplasmo, ali niko platu da mi umnoži.

Proizvod nije pratio rast članstva, već ga je stručno podijelio.

Dijeljenje je OK. Podijelim platu, platim račune i dijelim dugi mjesec na dane prije plate i dane do slijedeće plate. Traje mi ko ženski ciklus te se poslije mogu j….. čitav mjesec .

Danas sam kombinovao sve računske operacije kako da zaradim milion i evo šta sam izračunao. Moja primanja su oko 900 KM. Kad bih svu ama baš svu platu ostavljao na stranu dobijam rezultat. 1.000.000,00/900,00KM = 1111,11/12 mjeseci=92,6 godina. Malo majku mu jebem. Ako sad počnem da štedim imaću milion do svoje 127 godine. Bojim se samo da ona komuša koju moram da zaglavim na mjesto koje će mi omogućiti da tako štedim ne izdrži toliko. Ako se moja porodica ne složi sa mojim načinom štednje meni ostaje četvrtina plate što daje rezultat od 405.37 godina koje moram da doživim da zaradim svoj prvi milion. Profesore jel vi stvarno mislite da sam ja gavran

Jedna od mojih prvih jutarnjih aktivnosti na poslu je pregled knjige kvarova. Broj, Datum i vrijeme prijave kvara, Ime lica koje je prijavilo kvar, Opis i mjesto kvara, Obavijest o kvaru primio, Primjedba….

Koliko sam ovakvih pregleda napravio u zadnjih deset godina, ne znam, ali siguran sam da ih je bilo mnogo, mnogo..

Kroz prozor kancelarije posmatrao sam radne kolege kako pristižu na posao. Dolazio sam prvi na posao, nekih pola sata prije ostalih. Toliko da mogu na miru pregledati knjigu kvarova i krenuti na ispisivanje radnih zadataka, naloga za rad, trebovanja materijala i zahtjeva za isključenja.

Prvi mraz ugodno je štipao za obraze toga jutra. Sedam stepeni ispod nule bilo je za respekt. Posmatrao sam radne kolege kako pogureni kao da nose svu zimu na leđima žurno ulaze u radionu i u upravu. Ruku duboko zavučenih u džepove, sa oblacima toplog zraka koji se kao dim cigarete vukao za njima, natjerao me je da se nekako ugodno osjećam tog hladnog novembarskog jutra.

„Pao A stub kod kuće B.Rajka. Isključen kompletan NN izlaz. Potreban novi stub“ tekst koji nisam čitao, znao sam ga napamet.

Poznajem veliki broj ljudi, sva sela, niskonaponske mreže, i mnogo mnogo problema.

Ekipa za otklanjanje nastalog kvara krenula je na zadatak.

Mala ekipa nestala je u magli sa jasnim ciljem.

Ja sam ih taj dan imao više.

Krenuo sam na teren.

Zagrijani automobil laganim kasom gutao je prve kilometre hladnog i mrazom okovanog jutra. Lagana muzika lokalne radio stanice izabrana od strane jednog poznanika Laze, budila je onu želju za što dužim krstarenjem po drumovima.

Obavio sam prvi radni zadatak. Brzo.

Upućujem se tragom ekipe koja je već otišla na teren.

Srećem teretni kamion koji je odvezao betonski stub i bio je na povratku u RJ, nakon kojeg je odlazio na drugi zadatak.

Tiho mi je blicao kad me je primjetio. Stao sam.

„Brate, policija je isključila mečku iz saobraćaja i poslala ga na vanredni tehnički pregled. Čim istovari beton mora se vratiti i javiti policiji“-izrecitova Tiho u dahu.

Vozio je Fap star 30 godina. Kad ga policija sretne na putu isključiće i njega. Siguran sam. Još jedan starac na drumu. Mercedes je bio manji kamion takođe star i pozamašnih godina generacijski blizak FAP-u.

„Ok, Tiho. Bilo je za očekivati. Ti polako i čuvaj se. Vidimo se“-mahnuh mu u znak pozdrava i nastavih dalje.

Ubrzo sam ih pristigao Mrecedes i traktor za dizanje stuba. Magal čvrsto prikovana za tlo činila je prizor nekako jezivim. Veliki traktor natovaren stubom približavao se njestu kvara. Za njim nekako bijesan i tužan mercedes je vukao gotovog betona. Kao da je znao da mu se bližio kraj. Doduše motor je još srčano kucao, ali tijelo tridesetogodišnjaka bilo je preumorno, dotrajalo.

Moj novi Yugić kočoperio se kao mladić. Laganim kasom, pratio ih je u stopu.

„Čole, voziš mečku, a uvijek problemi sa policijom. Pripremi ti 100 maraka da ostaviš od plate, ma šta 100, 200 maraka za kaznu“-malo sam peckao Čolu iskusnog i vrijednog radnog kolegu.

„Eto neki dan su me opomenuli, i danas mi nisu oprostili“-odgovori Čole.

„Jesi li im pokazao znak firme na vratima, nismo ti mi mačiji kašalj“-nastavih po starom.

„Ma jesam, ali ja sam se morao crveniti za firmu. Ko za inat jutros sam izbacio auspuh iz karoserije, kojim sam se pravdao da je otpao prije sat - dva vremena, a ne prije 15 dana. A oni se odmah zakačili za njega“-završi Čole.

Vitalni sedamdesetgodišnji Rajko B. dočekao nas je na kapiji čistog i uređenog dvorišta.

Obradova se kad nas ugleda sa svom silom tehnike i novim stubom. Ovaj put betonskim. „A“ stub ležao je na zemlji. Polomljen. Pri zemlji gdje se sjdinjavao sa svojim životnim saputnikom zadnjih 30 i kusur godina istrulio je. Njegov pad bio je neminovan.

Sjećam se tog stuba još od prošle jeseni dok je kočoperno stajao ne dajući znake svoje dotrajalosti.

„Anđo, daj de iznesi ljudima rakije.Zima je. Nek se ljudi zagriju“-požurivao je svoju životnu saputnicu zadnjih peesetak godina.

Živjeli su sami njih dvoje.

Uredna i čista karirana košulja izvirivala je ispod teget kaputa. Na čelu nataknuta radnička kapa šilterica, sakrivala je staro naborano čelo. Sijedi pramenovi nepravilno raspoređeni vodili su svoju politiku.

„E moja djeco, kad se taj stub ugrađivao, ja sam bio vaših godina. Čini mi se da bih ga sam mogao podignuti. Ne zbog snage što je mladost nosi, no zbog sreće kad sam dobio svjetlo za svoje piliće. Eto, oni sad ne žive sa mnom. Otišli su trbuhom za kruhom. Ja i baba smo sad sami. Nego oće li biti struje danas?“-završi besjedu Rajko pitanjem upućenim meni.

„Oće đede ne brini, vidiš li šta je nas došlo čim si ti nama javio da je ovaj stari otkazao“-nastojao sam da razvedrim atmosferu pokazujući na pali „A“ stub.

„Sljedeći put kad ovaj budemo mijenjali, kad izagnjije ima da pečeš prase, jel važi đede“-nastojao sam da postignem fer pogodbu.

Nasmijao se. Pogledao je u stari stub koji je ležao na zemlji, zatim u novi betonski koji je već bio uspravljen i ponovo u onaj polomljeni.

„Znaš ja već godinama gledam u ovaj isti stub. Naviko sam ja na njega. Nije bilo srećnijeg od mene kad je struja u selo došla. Djeca mala i nejaka. Djeca su otišla svojim putem. Hvala bogu dođu često, obiđu babu i mene. A evo ovaj ode prije mene. Ne zna se kad je kome suđeno“-završi đed Rajko.

„Anđo oće li ta kafa ikako. Zima je djeci.“-podviknu Rajko da ga baba bolje čuje gledajući na Peđu, Duška Lokina, Gogija, Radikala i Dragana koji se još nije oženio, a ja mu obećao pet dana od mene kad se oženi.

Pozdravio sam se sa Rajkom. Išao sam na slučaj br.1529. Kod Mirka B. Zadovoljno sam u retrovizoru automobila kojeg su prestali proizvoditi 03.11.2008.god posmatrao kako jedna mala ekipa zatvara stranicu priče br.1526. Nakon što je iščezao Rajko, betonski stub, u retrovizoru sam osto samo ja, ustvari jedno oko, jedna mala bora sa novom pričom i da čini mi se malo se mraza ukazalo tik iznad uha. Rani mraz. Ma ne. Život što prolazi. Lazo je pustio na radiu jednu staru stvar. „Da sam ja nekoo…..“(Indexi).

Pozdravlja Vas mandrak72, trapavi majstor kvarova što ih vrijeme napravi.

Stigao sam prvi. Oko mene još nikog. Zauzimam što bolji položaj.

Polako se namještam.

Gledam prema ulazu. Samo što nisu. Mrak je već odavno pao.

Čujem korake. Ops, evo ga.

„Zdravo Dugački“-pozdravih.

„Zdravo Debeli“-otpozdravi – „Sam si?-upita me.

„Imaš intenzivan miris, šta koristiš?“-pokušao sam da izbjegnem odgovor brzim pitanjem.

„Isto što i ti, ali čini mi se da ti bez bijelog luka ne ideš nikud“-odgovori Dugački. Crnomanjast mlađi lik. Izuzetnog držanja, uspravan bez obzira na svoju visinu. Pomalo narcisoidan, stalno je pogledao u pravcu jedinog ogledala.

„Bijeli luk“-ponavljao sam u sebi. „Šta mi je to trebalo, postaću asocijalan, stvarno se osjeti.

Miris se tačno uvukao u svaku poru“-razmišljao sam odsutno.

U razmišljanju me prerkide ubrzan bat koraka. Evo ga stiže zav zadihan Meki.

Uvijek nekako pogubljen i rastresit. Ništa s ničim kod njega nije bilo. U šali smo ga zajebavali da nema pašče za što da ga ujede.

Polako se razmještao. Gledajući oko sebe. Potrajalo je minut dva prije nego je sebi došao.

Sav zajapuren pozdravi,-„ Zdravo Dugački, Debeli“-otpuhnu.

„Ovdje se malo osjeti?“ kao da konstatova i upita Meki.

Neprijatno sam se osjećao.

„Prokleti bijeli luk“-psovao sam sebi u bradu.

„Nije se osjećalo dok ti nisi ušao!“-gotovo otresito odbrusi Dugački.

Bi mi lakše.

Meki se još namještao birajući najbolju poziciju, lutajući pogledom. Nije bio omiljen zbog načina kako se borio za svoju poziciju. Bljedunjavo žut, neuredan nije bio nekakvo društvo.

Dugački se malo opustio. Zbog vrućine počeo je da se preznojava i pomalo osjeti. Imao je intenzivan miris, koji je ispunjavao prostoriju.

Dok smo kulirali, začuli smo korake. Podigli smo pogled ka ulazu očekujući da dođe On.

Stigao je Smotani. Bio je opasan. Njega su svi izbjegavali.

„Zdravo Smotani“-s poštovanjem pozdravi Dugački. Nekako Dugački pred njim uopšte nije izgledao dugačak. Imali smo dojam da je Smotani bio duži od Dugačkog, al zbog svog stava ostao je Smotani.

„Meki šta si se raširio“-Smotani upozori Mekog i smjesti se kraj njega.

„Meki mogao si barem da se istuširaš“-prekori ga Smotani.

„Nisam stigao, bio sam u žurbi“-odgovori Meki.

„Debeli opet bijeli luk, čuo sam da je zdrav“-konstatova Smotani, onako poluokrenuto od mene, izbjegavajući moj pogled.

„To je jače od mene“-gotovo šapćući odgovorih.

Atmosfera je rasla. Raja je počela da žari i pali. Pristizali su jedan po jedan. Svi sami. Niko u društvu.

Nedefinisani je stigao tako brzo. Kao iz topa ispaljen. Sav pogubljen. Dotjeran onako ko za svaki dan. Graorasto odijelo broj veće nije moglo da sakrije njegove nedostatke. Bio je svjestan njih, ali navikao se. Nije se ljutio na nadimak. Rekao je da će početi da vježba, ali uvijek se sve završavalo na tom obećanju.

Tvrtko je stigao poslije puno natezanja na ulazu. Oko njega je uvijek bila neka galama. Bio je jedan od onih čvrstih momaka koji je plijenio svojim izgledom. Uvijek besprekorno obučen po posljednjoj modi. Zategnutog i glatkog tijela, prolazioje kroz gužvu takvom lakoćom kao da je sam u prostoriji. Volio je da stoji između Nedefinisanog i mekog želeći da naglasi svoje izvajano tijelo.

„Pizda Vam materina, kupate li se Vas dvojica ikako“-opsova ih Tvrtko, tražeći novo mjesto.

Stao je kraj mene. „Volim miris bijelog luka, volim jake mirise“-nastavi Tvrtko.

„Vrućina je neka večeras, vidiš li ti samo šta je muha?-lično meni se obraćao.

Ja sam nekako rastao. Tvrtko je bio kraj mene i razgovarali smo.

Svježe obrijan i naparfemisan nije mogao ukloniti miris roštilja i kuvanih jaja.

Sjajno smo se slagali.

Dugački je klonuo. Naslonio se na Smotanog. Na momente nismo znali ko je ko. Gotovo zagrljeni ostali su do dugo u noć nešto razgovarajući.

Žurka je bila dobra. Stiglo je još nekoliko faca. Tanki je u ćošku nešto dogovarao sa Mekim.

Rijetki je stigao među zadnjima. Nedugo poslije Blizanaca koji usput rečeno ni po čemu nisu bili slični, al eto svi su im govorili da liče jedan na drugog. Prije bih rekao da su isto mirisali , a ne ličili, al ko mari.

Žurka se otegla do duboko u noć. Atmosfera je splasnula.

Šta nas je ovdje, a svi smo različiti. Svi došli na zabavu, al svi ne uživamo. Različiti karakteri pa to ti je.

Stojan je ušao, upalio svjetlo.

„Pizda Vam materina nekulturna, niko da pusti vodu za sobom“-opsova Stojan.

Hladni talas osvježenja razbudi nas i panično natjera da se uhvatimo čvrsto u koaliciju.

Ostalo nas je par jačih i čvršćih. Drugi talas nas je desetkovao.

Plovio sam. Na rijeci se mjesec kupao. Izvaljen na leđa duboko sam razmišljao kako smo pred bujicom svi isti. Nikoga nije bilo u blizini. Osluškivao sam noć oko sebe.

Talasi su me izmorili i žubor vode me je uspavao.

Bože kakav dan. Utonuo sam u san.